Pomirenje i posredovanje dobro su poznati u italijanskom pravosudnom sistemu od Konsolidovanog teksta Zakona o javnoj bezbednosti br. 593, odobrenih Kraljevskim dekretom br. 773 od 18. juna 1931, u članu 1, glase: „Organ javne bezbednosti. . . preko svojih službenika, na zahtev strana, u obavezi je da obezbedi uslove za dobrovoljno rešenje privatne nesuglasice.
Već 1942. sudsko pomirenje je inkorporirano u italijanski Zakonik o parničnom postupku. Iako je termin pomirenje prisutan u italijanskim građanskim i procesnim zakonima već mnogo decenija, istorija posredovanja u privrednim sporovima u Italiji započela je, manje-više, zakonskim formiranjem komore arbitraže i mirenja unutar privredne komore. Zakon br. 183 iz 1999, pod nazivom Reorganizacija privrednih komora, industrije, zanata i poljoprivrede, navodi je da „privredne komore. . . vrše . . . funkcije i zadatke koji se odnose na. . . uspostavljanje komisija za arbitražu i pomirenje i komisije za rešavanje sporova između preduzeća i između preduzeća i potrošača i korisnika “.
Aktuelni zakon o građanskom i privrednom posredovanju u Italiji, još uvek na snazi sa određenim izmenama, je Zakonodavna uredba br. 28 iz 2010, a u vezi s posredovanjem usmerenim na rešavanje građanskih i privrednih sporova.
Prema ovom zakonu, u bilo kojoj fazi postupka medijacije stranke mogu uzajamno tražiti od medijatora da formuliše pisani predlog i dužan je da izda neobavezujući predlog za rešavanje spora, koji stranke mogu odlučiti da prihvate ili odbiju.
Ako strane ne postignu dogovor, pre konačnog sačinjavanja zapisnika o posredovanju, medijator može dobrovoljno dati neobavezujući predlog kako bi pomogao strankama da postignu sporazum na osnovu njegovog ili njenog predloga.
Dakle, u privrednim sporovima, ukolko medijator proceni ili stranke to zahtevaju, medijatoe može da, umesto da samo facilitira, i ocenjuje.
Između kasnih 1990-ih i 2016. godine, italijanski sistem je prošao kroz pet različitih regulatornih faza posredovanja u građanskim i privrednim sporovima:
• Od kasnih 1990-ih do 2004. god.: potpuno dobrovoljno posredovanje bez ikakvih propisa za subjekte posredovanja;
• Od 2005. do 2011. god.: potpuno dobrovoljno posredovanje pred akreditovanim telom za posredovanje u sporovima između privrednih subjekata;
• Od 4. marta 2011. do 20. oktobra 2012. godine: potpuno obavezno posredovanje u sporovima u određenim građanskim i privrednim stvarima; i dobrovoljno posredovanje za sve ostale stvari po osnovu prava raspolaganja (Zakonska uredba br. 28/2010 LD br. 28/2010));
• Od 20. oktobra 2012. do 20. septembra 2013. godine: potpuno dobrovoljno posredovanje za sve građanske i privredne sporove (Odluka o neustavnosti LD br. 28/2010);
• Od 20. septembra 2013. godine do danas: uvođenje obaveznog preliminarnog sastanka za posredovanje (rehabilitacija LD. br. 28/2010, izmenjeno i dopunjeno);
Danas su zakonom uspostavljene četiri različite vrste građanskog i privrednog posredovanja.
Dobrovoljno
Kada stranke u postupku slobodno izaberu posredovanje. Moguće je u svakom građanskom i privrednom sporu koji se tiče prava raspolaganja.
Sudski (po nalogu suda)
Sudije, po svom nahođenju, mogu naložiti strankama u postupku (čak i za neobavezujuće slučajeve), u bilo kojoj fazi postupka, dajući im 15 dana da odaberu posrednika.
Po ugovoru
Kada je pokušaj posredovanja u slučaju spora ugovoren između stranaka ili predviđen statutom ili odlukom preduzeća. Stranke moraju pokušati posredovanje pre nego što mogu da idu na arbitražu ili pokrenu spor pred sudom.
Obavezno upućivanje
Kada je zakon nametnuo preliminarni i obavezni pokušaj posredovanja koji je uslov za podnošenje tužbe nadležnom sudu.
Aktuelni sistem posredovanja u građanskim i privrednim stvarima zasnovan je na obaveznom principu posredovanja. U stvari, za neka opisana konfliktna pitanja, LD br. 28/2010 propisuje obavezno (preventivno) posredovanje.
Obaveza traje 90 dana; nakon toga stranke mogu slobodno izaći pred sud (mada postupak može biti produžen uz saglasnost obe strane).
Pre važećeg zakona, sudijama nije bilo dozvoljeno da upućuju slučajeve na posredovanje. Mogli su samo savetovati stranke, tokom suđenja, da pokušaju da posreduju u njihovom slučaju. Samo u nekim slučajevima, kako je predviđeno u LD br. 274 iz 2000 sudija bi mogao da promoviše posredovanje ili uputi stranke u centra za posredovanje (javni ili privatni).
Novi i važeći zakon predviđa da sud, čak i u žalbenom postupku, nakon razmatranja prirode predmeta, može naložiti strankama da pokušaju da posreduju. U ovim slučajevima posredovanje je „uslov prihvatljivosti“ postupka, uključujući i žalbeni postupka, ali sudije ne mogu odrediti posrednika ili pružaoca posredovanja, već ih biraju stranke u postupku (u skladu sa zakonodavnom uredbom br. 28 od 4 Marta 2010).
Kao država članica EU, Italija primenjuje Uredbu EZ br. 861 iz 2007. godine Evropskog parlamenta i Saveta, koji je uspostavio evropski postupak za sporove male vrednosti u prekograničnim slučajevima. Uredba je primenljiva na građanske i komercijalne stvari, bez obzira na prirodu spora, gde vrednost potraživanja ne prelazi 2.000 € u trenutku kada sud primi tužbeni zahtev. Ne odnosi se na prihode, carinske ili administrativne stvari u smislu odgovornosti države za dela i propuste u vršenju državne uprave.
Što se tiče klauzula o posredovanju, mora se reći da postoji sve više situacija, posebno u poslovnom svetu, tokom izrade ugovora, gde se posebna pažnja skreće na uključivanje ADR (Alternative Dispute Rezolution) klauzula koje mogu predvideti samo posredovanje ili samo arbitražu, ili oni mogu biti višestepeni, pružajući tada klasičnu trijadu pregovora, posredovanja, pa arbitraže.
Pretplati se
0 Komentari