Kažu da je u nekretninama ključ „lokacija, lokacija, lokacija“. Svakako bi se moglo tvrditi da je u posredovanju paralela „vreme, vreme, vreme“. Pao sam u zamku da mi par dođe kod mene na posredovanje i da se složim da započnem proces, ali da ih zatim ne pratim po pitanju tajminga. Odnosno, da li su bili spremni da započnu postupak posredovanja? Da li su bili spremni za razvod? I, da li su bili spremni na teške razgovore? Jednostavno sam pretpostavio da su oboje bili spremni. Znate šta kažu o pretpostavkama. Naučio sam nešto novo i počeo da verujem da bismo se u svakom slučaju, bilo da se to čini očiglednim ili ne, trebali raspitati o pitanju spremnosti strana i tajmingu / tempu posredovanja i možda čak ići toliko daleko da postignemo neformalni sporazum između stranaka o tempu kojim žele da nastave razgovore. Ovo može biti lako i jednostavno ali je možda i prvo teško pitanje na koje se stranke zajednički odgovaraju. Ono što se stavi pod tepih vrati će se samo da “ugrize” i vas i vaše klijente.
Svakih nekoliko meseci šaljem e-poštu klijentima koji su počeli da rade sa mnom i sa kojima se neko vreme nisam čuo, samo da bih se „javio“. Nedavno sam se čuo sa jednom od strana koja mi je rekla: „Na kraju sam morao da angažujem advokata, “xy” izgleda da nije zainteresovan/a za završetak medijacije. Hvala vam na vašem vremenu, cenim.“ To se događa i uvek sam zaključivao: „Medijacija nije za svakoga“. Ali ne mogu a da se ne zapitam da li bi bilo drugačije da sam slučaju pristupio na početku drugačije, posebno pošto se odnosi na pitanje vremena i spremnosti / tajminga / sposobnosti svake strane da započnu / nastave postupak.
Analizirajmo dva najčešća scenarija.
Scenarijo jedan: Obe strane pristaju na razvod i izgledaju spremne da nastave sa razvodom i posredovanjem.
Ovo je naizgled lak scenarijo. To je fatamorgana. Prvo, to što obe strane pokazuju da su spremne da nastave ne znači da zaista jesu. Drugo, čak i ako zaista jesu, postoje brojne prepreke za dalje postupanje i razgovori mogu na njih uticati drugačije. Treće, čak i ako su spremni, emocionalno se i dalje mogu nalaziti na različitim mestima. Drugim rečima, čak i ako se na početnom sastanku par čini prijateljskim, spremnim za nastavak i „na istoj stranici“, medijator treba da izvrši početnu procenu i razgovara sa strankama o vremenu i spremnosti za nastavak.
Scenarijo dva: Na prvom sastanku postaje jasno da jedna strana želi razvod, a druga strana nije spremna. Opet, čini se da bi pristup posrednika ovome bio očigledan. Nije ni najmanje očigledno. Pogrešio sam što sam obavio razgovor sa parovima koji se uklapaju u ovu kategoriju, koji su išli ovako nekako. „Važno je da ste oboje spremni da nastavite sa ovim procesom. Međutim, shvatite da je Massachusetts država bez greške, a to znači da ako jedna stranka želi razvod, ta stranka će se razvesti, svidelo se to drugoj strani ili ne. Samo je pitanje vremena “. Tada ću možda razgovarati o vremenu i biti emocionalno spreman. Međutim, kada se odmaknem, vidim mnogo problema sa jednostavnom izjavom o neizbežnosti razvoda. Moguće je da sam u svojoj žurbi / strepnji / jednoumlju da zadržim klijente menjao radoznalost za skok u započinjanje procesa, kako bih ih ubedio da oni zaista treba da budu moji klijenti.
Treći scenario: Ne znate ništa o spremnosti za nastavak, jer ne tražite. Čini se da bi to bilo neobično, ali u stvari je vrlo stvarno i pretpostavljam da nije tako neobično. Uđe par (ili ovih dana, pojavljuje se preko Zoom-a), kaže da su izvršili puno istraživanja o posredovanju, preporučili su im ih mnogi ljudi i spremni su za početak. Potapšate se po leđima, a u glavi sami sebi kažete kako je sjajno što su ih na vas uputili brojni ljudi. Internim samočestitanjem nastavljate sa potpisivanjem sporazuma o posredovanju sa njima i započinjete proces prikupljanja informacija o imovini, prihodima, deci itd. Šta nije u redu sa ovom slikom? Na površini, možda ništa. Ali ispod površine ste ponovo izneli neke pretpostavke. I, potencijalno dobijate klijenta na kratak rok, ali ga dugoročno gubite.
Kako da izbegnemo pretpostavke o spremnosti za nastavak? Jedan od načina je da ne stvorimo naviku da budemo znatiželjni, već da to radimo kao deo procesa i rutiniziramo ga. Ispod je nekoliko predloga za neku vrstu kontrolne liste koju predlažem za korišćenjem sa svakim parom. Pitanja, naravno, zavise od vaše prakse. To bi moglo doći nan a agendu na početnim konsultacijama. Dakle, nakon što strane potpišu sporazum o posredovanju i pre nego što započnete sa prikupljanjem demografskih i finansijskih podataka. Može doći i u trenutku nakon što počnete da prikupljate neke osnovne informacije. U svojoj praksi, nakon što parovi potpišu ugovor o pristupanju posredovanju, provedem neko vreme prikupljajući informacije o osnovnim činjenicama kao što su datumi rođenja, datum venčanja, radna istorija, imovina, deca itd. Zatim ih pitam gde su u procesu, o čemu su razgovarali, o čemu su izbegavali da razgovaraju i koja pitanja imaju. U mom procesu, ovo bi bilo očigledno mesto za mene da postavljam pitanja o vremenu i spremnosti. Ispod je nekoliko pitanja za koja predlažem da ih treba postaviti na početku svake medijacije:
- Da li ste spremni / pripremljeni da nastavite sa ovim postupkom razvoda?
- Ako niste spremni ili se kolebate, šta vas brine?
- Da li verujete da postoje neke prepreke za postupak? Ako je tako, koje su to prepreke?
- Postoje li neka vremenska ograničenja zbog kojih mislite da bi ovaj proces mogao uticati na vas?
- U idealnom slučaju, do kada želite da ovaj proces bude završen?
- Ako oboje niste na istom stanovištu što se tiče brzine procesa, šta bi moglo pomoći u rešavanju tog problema?
- Šta bi vam pomoglo da se proces održi u toku?
Ako stranke nisu na istoj strani što se tiče tempa posredovanja, bilo bi korisno obaviti razgovor odmah na početku. Za početak bih objasnio strankama da je to normalno. Odnosno, normalno je da su njihova spremnost da nastave i spremnost ili motivacija da završe ili strepnja zbog završetka mogu biti veoma različiti i da je po mom iskustvu zaista korisno voditi razgovor o tome na samom početku. Ovaj pristup prevazilazi izazove kada jedna stranka „vuče noge“ (usporava proces) ili kada jedna stranka započne jednostranu akciju iz želje da stvari krenu dalje. Ovde je transparentnost izuzetno važna.
Pored toga, razgovor na početku o vremenu i spremnosti stvara sidro kojem se možete vratiti. Odnosno, ako primetite probleme sa tempom kojim se postupak kreće, a čini se da je jedna od strana na potpuno različitoj stazi, uvek ih možete podsetiti na početni razgovor koji ste o tome vodili i vratiti se na njega. Ovo pomaže da se komunikacija normalizuje, te da se prevaziđe rizik da se stranke osećaju kao da ne uspevaju u medijaciji.
Ako jedna stranka izrazi zabrinutost zbog tempa, pitao bih je:
- Koje su vaše brige ili strahovi zbog daljeg ostanka u postupku?
- Postoje li koraci za koje mislite da bi vam pomogli da vam i dalje bude prijatno?
- Shvatajući da je vaš supružnik spreman da ide napred, šta mu možete reći o vašoj spremnosti i šta mislite da će biti potrebno da biste vi bili spremni?
- Da li se vaše oklevanje da započnete temelji na finansijskim, emocionalnim, praktičnim problemima ili nečemu drugom?
Zamolio bih drugu stranu (onu koja je spremna da nastavi):
- Šta vas brine zbog usporavanja?
- Da li su zabrinutosti finansijske, praktične, emocionalne ili nešto treće?
Na kraju bih razgovarao sa klijentima o prednostima i nedostacima čekanja. Na primer, ako bi čekanje pomoglo da se reše neke osnovne emocije koje su još uvek sirove, to je dobra stvar. Ako će vam čekanje pomoći da se razjasne neke stvari koje su u vazduhu, poput stanovanja, školarine za decu, nejasnih radnih statusa itd., što bi takođe moglo biti dobro.
Ako se stranke slože da sačekaju, u međuvremenu se mogu desiti stvari koje će im pomoći u budućnosti. Na primer, ako neko refinansira kredit i oslanja se na izdržavanje deteta kao prihod, većina banaka će želeti da vidi vršenje plaćanja deteta za 6 meseci. Stranke mogu odlučiti da započnu te isplate dok stavljaju stvari na čekanje. Možda će se stranke osećati kao da počinju proces, te ako to ne žele, mogu biti u nelagodi, ali to bi moglo zaista pomoći kasnije. Nakon odluke da se sačeka, takođe bih želeo da razgovaram s njima o tome da budu jasni šta se u međuvremenu događati što se tiče troškova, duga, akumulacije imovine itd.
Ukratko, vođenje rasprave o ranom određivanju vremena ne samo da postavlja emocionalnu scenu za obe strane da budu sposobne i spremne za početak, već rano pokreće važne teme o kojima bi trebalo raspravljati ako se proces želi neko vreme zadržati. Tajming je sve, a vreme za razgovor o tajmingu je, pogađate, na početku.
Autor: Oran Kaufman, posrednik od 1994. godine, praksu koncentriše na oblast razvoda i porodične medijacije
Izvor:
mediate.com