U januaru 2019. godine održan je prvi sastanak Radne grupe za izradu Nacrta zakona o izmenama i dopunama Zakona o posredovanju u rešavanju sporova. Tada je utvrđeno da će radna grupa raditi na daljem unapređenju svih relevantnih odredbi Zakona, te će posebno voditi računa da izmene zakonskog okvira obuhvataju, između ostalog, standarde i kvalifikacije za medijatore, centre za medijaciju i pružaoce obuka za medijaciju, preciziranje položaja sudija u postupku medijacije, izvršnost klauzula o rešavanju sporova putem medijacije kao i sporazuma postignutih u medijaciji, te podsticaje i druge mehanizme putem kojih bi se postepeno povećao broj medijacija.
Do danas Nacrt zakona o izmenama i dopunama Zakona o rešavanju sporova nije ugledao svetlost dana, ali jedan drugi nacrt jeste – Nacrt zakona o izmenama i dopunama Zakonom o parničnom postuku. Ovaj Nacrt trenutno se vezuje za dosta kontroverzi. Predlagač (resorno ministarstvo) tvrdi da se izmenama zakona pristupilo zbog povećanja efikasnosti, ubrzavanja suđenja i primene elektronskog podnošenja dokumenata, dok kritičari tvrde da su se u Nacrtu pojavile i pojedine neustavne odredbe, a na prvom mestu smatrajući neustavnim uslovljavanje rasprave o bilo kom podnesku, prethodnim plaćanjem sudske takse.
Kada je, međutim, u pitanju medijacija ili posredovanje u rešavanju sporova, nema značajnih izmena, sem – „kozmetičkih“. Suštinski, nacrtom zakona reč “medijacija” zamenjuje se rečju “posredovanje” radi usklađivanja Zakona o parničnom postupku sa Zakonom o posredovanju u rešavanju sporova (“Službeni glasnik RS”, broj 55/14). Dodatne odredbe i noveliranje u vezi sa posredovanjem u rešavanju sporova, ne postoje.
U Nacrtu zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (“Sl. glasnik RS”, br. 72/2011, 49/2013 – odluka US, 74/2013 – odluka US, 55/2014, 87/2018 i 18/2020), član 11. menja se i glasi: „Sud je dužan da ukaže strankama na mogućnost rešavanja spora posredovanjem u skladu sa zakonom, odnosno na rešavanje spora na drugi sporazuman način.”
Član 152. se menja i glasi: „Ako se u toku postupka stranke sporazumeju da se pokuša posredovanje ili sud uputi stranke na postupak posredovanja, sud je dužan da odredi da predujam za troškove ovog postupka polože obe stranke na jednake delove.“ (Citiran je samo stav 3 koji se tiče posredovanja.)
Obzirom na to da se u članu 340. reč: “medijacije” zamenjuje rečju: “posredovanja”, a reč: “medijaciju” zamenjuje rečju: “posredovanje”, u nacrtu ovaj član, dakle, glasi: „Ako je to posebnim zakonom propisano ili kada stranke saglasno predlože rešavanje spora putem posredovanja, sud će da zastane sa postupkom i uputi stranke na posredovanje.“
Radna grupa svojevremeno (pre zastoja u radu koji traje do danas) je izradila radni tekst Strategije razvoja medijacije u Srbiji koji nije usvojen i kao takav postao zvanični planski dokument, ali u skladu sa važećim planskim dokumentima Republike Srbije koji utvrđuju mere i aktivnosti u smeru reforme pravosuđa, kao i na osnovu izveštaja Evropske komisije u ovoj oblasti, te shodno Uputstvu za unapređenje medijacije u Republici Srbiji Vrhovnog kasacionog suda, nesporno postoji potreba i interes punije implementacije medijacije i drugih alternativnih načina rešavanja sporova u pravni sistem. U tom smislu ostaje utisak da je ovaj nacrt koji tretira parnični postupak, možda, bio prilika za tako nešto.
Milan Krilović,
medijator, konsultant, trener, mentor, preduzetnik