Sukob je česta pojava u svim društvima. Svako društvo ima mehanizme za rešavanje različitih vrsta ove pojave. Neka društva imaju posebne vrste sukoba koji mogu rezultirati visokim nivoom nasilja ili manjim itd. U sukobu pojedinaca najčešće stoje dve strane. Jedan od alternativnih načina rešavanja takvog sukoba jeste prisustvo treće strane koja posreduje u rešavanju istog. Treća strana je, dakle, posrednik – medijator. Duboke društvene podele današnjice sve više karakteriše bivalentna logika po pitanju gotovo svih pojava. Dakle, upravo dvostranost sukoba. Postavlja se pitanje da li medijator i medijacija mogu da pomognu u rešavanju društvenih sukoba današnjice, odnosno da li političar jeste ili može (ili bi morao) biti medijator u takvom sukobu uspostavljajući dijalog sukobljenih grupa i posredujući u kostruktivnom rešavanju spornih odnosa i pitanja u zajedničkom interesu svih?
Naša generacija svedok je dubokim podelama u društvima širom sveta. Bez obzira da li se podela događa u politici, obrazovanju, religiji ili kulturi, svaka strana ima snažne zagovornike i podjednako jake protivnike. Zašto su ljudi duboko podeljeni i postoji li rešenje?
Podele su stare koliko i čovečanstvo. Neslaganja oko toga ko bi trebao da bude vođa, ko ima pravo na vodu i ispašu, na čijem je imanju bunar, gde je granična linija imanja i kome se treba klanjati, ko ima pravo na namete i poreze… Mnogo je u istoriji bilo razloga za podele koje su vodile sukobima i na kraju, ratovima. Kroz istoriju čovečanstva nalazimo mnogo dubokih podela koje vode u ratove. Čak i kada je jedna strana prevladala i “uništila” drugu i “pobednička strana“ je, takođe, bila ona koja je pretrpela ogromne gubitke.
Današnji svet nije ništa drugačiji. Veliki broj istraživanja i analize govore o dubokim političkim podelama između liberala i konzervativaca, između vlasti i opozicije, između bogatih i siromašnih, između gradskog i ruralnog, kao i između religija, kultura, rasa i etničkih grupa. Svedoci smo da takve podele vode do novih i novih zapaljivih govora i retorike, opasnih sukoba i izbijanja nasilja. To se danas dešava na univerzitetima, u školama, u parlamentima, u lokalnim skupštinama, na sastancima stambenih zajednica, u parkovima, na trgovima, u kafanama, naročito u medijima i političkim kampanjama.
Čovečanstvo je podeljeno po pitanjima koja se kreću od abortiranja do kloniranja. Naizgled možete spomenuti bilo šta kao temu i tu će biti ljudi sa obe strane teme sa dijametralno suprotnim i isključivim stavovima, kao što su teme stanovanja, ekonomije, seksualnog obrazovanja, izvora energije (uglja, vetra, solarne i nuklearne prirode), načina života, zabave, upotrebe droga, imigracije i mnogih drugih kontroverznih tema. Setimo se, na trenutak, potpuno podeljenih stavova u vezi sa aktuelnim korona virusom. Kvantitet informacija je, očigledno, nesporan, ali kakav je kvalitet istih, kao i kvalitet debate i analiza povodom toga u javnosti? Ima li debate? Objašnjenje koje nesputavano odjekuje kao gotovo jedino je još jedna nova podela: na globaliste i suvereniste. I to je to. Prihvaćeno. Da li živimo u civilizacijskom trenutku novih “lakih rešenja”?
Povremeno postoje ugodni, iako kratki trenuci jedinstva, često posle tragedija. Ljudi se okupljaju nakon razorne oluje ili poplave. Besmisleno ubistvo može izazvati emocionalno izlivanje podrške ceremonijama paljanja sveća i spomenicima cveća i poklona. David, kralj Izraela, rekao je u Starom zavetu: “Evo, kako je dobro i koliko je dobro braćo da zajedno živimo u jedinstvu!” Ali, nažalost, jedinstva su brzoprolazna. Nejedinstvo ne ostaje dovoljno dugo po strani.
I srpsko društvo je podeljeno, čini se oduvek. Nebeski i ovozemaljski srbi, proistočni i prozapadni, patriote i izdajnici, racionalni i iracionalni, oslobodioci i oslobođeni, na –ić, –ov, –ac, –ski, –go i –ač, kosovski i crnogorski, bosanski i hrvatski, podunavski i posavski, podrinski i pomoravski… i još mnogo drugih i drukčijih, kako podele, u “Dvadeset srpskih podela”, objašnjava Dušan Kovačević, srpski najveći živi dramski pisac. Tu možemo dodati i podelu na partizane i četnike, “grobare” i “delije”, republikance i monarhiste…
Dakle, na prvi pogled možemo da zaključimo da se naše društvo ne razlikuje mnogo od globalne situacije i situacija u drugim pojedinačnim društvima, ali ipak svakako ne smeju se zaboraviti posebne karakteristike svakog pojedinačnog naroda, države, regije i njihovih specifičnosti, na primer geopolitičkog položaja, prirodnih resursa, istorije, tradicije i drugih detreminanti koje mogu da se stave u funkciju smanjenja dubokih i sve dubljih, primetnijih i isključivijih društvenih podela. Korisno bi bilo barem pomenute ne koristiti za još dublje, primetnije i isključivije, već ih analizirati kao integrativne vrednosti. Pre sagledavanja mogućnosti da se konflikti i razlike iskoriste i konstruktivno transformišu, na ovom mestu nameće se potreba analize političke (ne)odgovornosti, te aktuelne (ne)kulture govora i dijaloga u politici.

Da li onda političar uopšte može (da li uopšte želi) ili koliko je vešt da uspostavi dijalog u jednom podeljenom društvu?
Tokom istorije političar je koristio govorništvo kao ključno sredstvo komunikacije sa svojim narodom. Ali, da li je govorništvo u politici postalo veština bez sadržaja i argumentacije…? I danas je aktuelan govor grčkog državnika i vojskovođe Perikla pre više od 2500 godina: „Onaj koji donosi sud o bilo kom trenutku, ali ne može to da objasni, kao da možda nikada nije ni razmišljao o tome.“ Posebno u prelomnim istorijskim događajima, rađali su se veliki govornici i umetnici reči, od – Homera, Cicerona, Cezara, Kromvela i Robespjera, do – Lenjina, Ruzvelta, Čerčila, De Gola, Fidela Kastra… Razvoj sredstava masovnih medija posle Drugog svetskog rata, zahtevao je posebne pripreme kako da se političari obraćaju javnosti. Shvatajući značaj masovnih medija političar, uz pomoć stručnjaka za odnose sa javnošću, s velikom pažnjom i uz pomoći nauke (istraživanja javnog mnjenja) priprema svoje javne nastupe.
Ako ostanemo na tragu informacije da je istraživanje javnog mnjenja jedan od ključnih segmenata kreiranja komunikacionih strategija političara, onda se postavlja pitanje da li zaista javno mnjenje u najvećem procentu danas želi da čuje (i vidi), odnosno ne smeta mu da čuje (i vidi) nepristojno i nekulturno javno komuniciranje, vređanje, ostrašćenost, vulgarnost, sarkastične opaske, psovke, govor mržnje, verbalno nasilje, pretnje, zavist, netrpeljivost, nevaspitanost, malicioznost, podlost, neuvažavanje drugog mišljenja i sagovornika, ponižavanje, prećutkivanje istine i takozvano spinovanje, ostrašćenost i vulgarnost u nastupu i nedoslednost. Ili je, možda, javno mnjenje kreirano da prepozna sve navedeno kao vrednosti kojima treba da se povinuje i da im poveruje kao ispravnim, ili pak niko ništa (namerno) ne radi da se u javnom (političkom) govoru tako nešto ima smatrati pogrešnim i nepoželjnim. Da li će neko biti pozvan na odgovornost ili na savest, zbog preuzimanja ovih modela u rešavanju sukoba, kao redovnog i gotovo jedinog, od strane pojedinaca u zajednici? Ogroman doprinos u ovoj udruženoj akciji, imaju i mediji, koji su sve više senzacionalistički, a sve manje u funkciji objektivnog informisanja. Ako na ovo dodamo i zloupotrebu društvenih mreža, jutub kanala i interneta generalno, u “političke” svrhe, a bez reda i gotovo bilo kakvog unapred regulisanog pravila (što je vrlo kompleksna i posebna tema), onda stvar počinje ozbiljno da se komplikuje.
Da li, kao društvo, biramo ili pristajemo na antigovor i političku nekulturu u tom smislu?
Mediji i internet su arena u kojoj se traži “krv” uz mogućnost glasanja (lajk/dislajk) o presudi po kratkom postupku ili pomilovanju žrtve. Polemika i debata nemaju više nikakvu prodajnu vrednost, a nezanimljivi su ne samo “podanicima”, nego svakako i vlastodršcima, pa tako “podanici”, paradoksalno, trpe aktuelnog dok novi vlastodržac ne ponudi još jači paket nasilja, “trica i kučina” i na vlast ga dovode revolucionarnim zahtevima “sada, odmah i svima” i prirodno (jer je zahtev neracionalno i nemoguće postavljen) dobijaju “sutra, nikad i nikom”. I tako u krug. Možemo li, na koncu, danas, konstatovati i ovo: Politički argument je u potpunosti zamenjen političkim marketingom.
Da li je, sledstveno, političar postao isključivo medijaska ličnost? Ideja, plan i program. Šta to beše? Zbog čega upravo političari, u svrhu, po svaku cenu, nesilaska sa vlasti, pristaju da učestvuju u devalviranju čitavog svog esnafa i kuda to vodi?
Možemo reći da je politika način da se društvo organizuje, da odluči u kom pravcu će se razvijati, koji oblik upravljanja će uspostaviti i koje ekonomske, socijalne i kulturne vrednosti će slediti u nastojanju da stvori proizvod koji nazivamo državom. Dakle političar je, ipak, “malo” više od estradnog umetnika. Porazno je da sve više članova društva političare upravo tako doživljava o čemu govori mnogo primera u zemlji i okruženju (fenomen “Belog” u Srbiji, komičar Marijan Šarec u Sloveniji, ukrajinski komičar Volodimir Zelenski, stranka komičara i blogera “Pet zvezdica” u Italiji…), kao i u svetu (glumac Džimi Morales je u Gvatemali u oktobru 2015. godine izabran za predsednika, U Peruu je poznati glumac Salvador del Solar postao premijer u martu 2019. godine, Donald Tramp je popularnost stekao u rijaliti šou programu “The Apprentice” (Šegrt) čiji je producent i jedan od voditelja od 2004. do 2015. godine, svetski poznat fudbaler Džordž Vea postao je 2017. predsednik Liberije, bivši šampion u krikretu Imram Kan je od 2018. godine premijer Pakistana…)
Šta pokazuju današnje političke kampanje?
Omlovažavanja, uvrede, optužbe, diskvalifikacije političkih protivnika… Do pobede na izborima, deluje, da se sredstva ne biraju. Sociolozi upozoravaju da bi oštra retorika političara mogla da izazove još oštrije podele u društvu. Oštra retorika se pretvara u najvećem broju slučajeva u govor mržnje. Govor mržnje, koji je sve prisutniji širom sveta, doprinosi globalnoj pojavi korišćenja toksičnih agendi kao zvaničnih politika koje šikaniraju, okrivljuju i dehumanizuju kompletne grupe ljudi.
U Srbiji je, na primer, do nedavno (do 2012. godine), u krivičnom zakonodavstvu bilo inkriminaisano krivično delo klevete, koje je jedno od glavnih načina omalovažavanja i vređanja u političkim kampanjama. Predalagač je tada obrazložio predlog brisanja člana koji je tretirao klevetu i praktično dekriminalizaciju krivičnog dela klevete, navodnim zahtevom velikog broja udruženja i stručne javnosti, a naročito novinarskih udruženja… Nikakvo drugo obrazloženje nije dato.
Pored uvedenog “prava na klevetu” često se političar poziva na slobodu izražavanja i iznošenja stavova, ali je prečesto nasuprot tome guši i nedozvoljava suprotno slobodno mišljenje, braneći svoju slobodu, paradoksalno, upravo govorom mržnje. Podeli društva, koristeći govor mržnje, doprinose i senzacionalistički medijski naslovi. Već je pomenuta skoro potpuna provizornost i deregulacija društvenih mreža i video kanala na internetu, međutim i “mejnstim” mediji su u tom košu (čast izuzecima). Uz napomenu da je reč o globalnoj pojavi, ovde je napravljen osvrt na jednu anketu sprovedenu kod nas. Istraživanje Centra za profesionalizaciju medija i medijsku pismenost (CEPROM) „Komunikativna agresija u Srbiji 2019“ sprovedeno je u periodu od 15. septembra do 15. oktobra 2019. godine i pokazalo da je osam dnevnih listova i 20 najčitanijih portala u zemlji u navedenom periodu od mesec dana objavilo skoro 20.000, a samo u toku jednog dana u proseku 644 teksta koji sadrže elemenate agresivne komunikacije, govora mržnje i senzacionalizma, što znači da svaki medij prosečno objavi 23 takva teksta samo u toku jednog dana.
Kada smo kod istraživanja i anketa, u jednoj u koju su, u februaru 2019. godine, sproveli urednici američkog magazina Reader’s Digest, koji izlazi u desetak najrazvijenijih zemalja sveta, pitanje je bilo “kome najviše verujete?” Ispitanici su bili iz SAD, Engleske i Nemačke. Najviše poverenja, prema ovoj anketi, ulivaju vatrogasci (97%) i medicinske sestre (96%). Pri dnu su prodavci, dileri automobila (16%), a za njihovu utehu ubedjivo najlošije su prošli političari. Njima veruje tek šest posto (6%) ispitanika.
Političar je u antičkom svetu zastupao ideje najvišeg dobra, pravednosti i opšte koristi. Etiku nije odvajao od politike, a ono što je etika značila za pojedinca to je politika značila za zajednicu. U novom veku etika se razdvaja od politike i politika postaje veština vladanja uz pomoć nove tvorevine – države i ulazi u red modernih empirijskih nauka poput fizike ili geometrije, a cilj joj je da sa istom egzaktnošću ispita različite tehnike vladanja i oblike političkih zajednica. Da li se danas, sa završetkom epohe državnosti kakvu poznaju devetnaesti i dvadeseti vek, završava i epoha političkog i da li su masovni mediji, potrošačko društvo i globalizam političaru uskratili umetnost upravljanja, a nametnuli umetnost zavođenja? Ovde se nameće još jedno pitanje kada je reč o političaru: “Hoće li ikada ili barem u skorije vreme prostor toksične retorike i brutalne erističke dijalektike ponovo zauzeti govornička etika i politička doslednost?”
Može li, dakle, da li je kadar, današnji političar da rešava naš problem duboke, flagrantnim, vrlo jasnim linijama i rezovima, podeljenosti društva?
Vrlo verovatno je da ne. Naprotiv, duboka podeljenost mu, očigledno, odgovara. Međutim, hajde da pretpostavimo, da je to, ipak, moguće. Da li bi političar, sa veštinama medijatora, mogao da se postavi kao posrednik u takvom sukobu?
Šta je medijacija? To je neformalan proces, baziran na konstruktivnoj i aktivnoj komunikaciji sa ciljem pronalaženja rešenja, koje je prihvatljivo za sve strane u sukobu. Fokusira se na razvoj rešenja problema ili sukoba, dok odnose strana smešta na drugo mesto, dakle nije mu osnovni cilj pomirenje strana. To je intervencija treće strane u pregovorima ili konfliktu. Treća strana nema autoritet u donošenju odluka, ali pomaže stranama u sukobu da dobrovoljno postignu uzajamno prihvatljiv dogovor. Pored toga što se bavi sporom, medijacija, takođe može da uspostavi ili ojača osećanje poverenja i poštovanja između strana. Medijacija ulazi u suštinu i razloge nastanka konflika i pomaže stranama u sukobu da sagledaju uzrok svog stava ,,za ili protiv”, pomerajući ih sa pozicija (,,tako hoću“), na polje stvarnih potreba i interesa (,,meni je potrebno“).
Kako je medijacija tehnika rešavanja sukoba koja udružuje znanja različitih disciplina (psihologije, komunikologije, sociologije, prava i dr), medijator tokom postupka obavlja različite zadatke, koristeći se određenim veštinama i stečenim iskustvom. A koje su to veštine medijatora? Prva je veština komunikacije. Odnosi se na veštinu postavljanja pitanja, veštinu prenošenja poruke i veštinu aktivnog slušanja (rezimiranje, parafraziranje, sažimanje, preformulisanje, upotreba ,,ja’’govora, razumevanje neverbalne komunikacije). Druga veština je analitičnost. Odnosi se na veštine definisanja problema (i cilja), definisanja interesa, identifikacije emocija i potreba. Tu su još i veštine pregovaranja, rukovođenja i kontrole nad procesom posredovanja. Veština neutralnosti je takođe važna, ali ona je sa aspekta političke opredeljenosti upitna, međutim ostaje duskutabilna, i svakako, eventualno moguća, u momentu kada političar postane vršilac vlasti. Neutralnost se odnosi na odsustvo favorizovanja, od strane posrednika, njegovih predrasuda ili predubeđenja u vezi karakteristika učesnika, njihovog porekla, vrednosti i sistema verovanja ili njihovog ponašanja tokom medijacije. Medijator tokom vremena nauči da svoja uverenja i emocije ostavi u pozadini. Ali kako bi bio spreman za određene situacije posrednik, pre svega, mora da se suočiti sa svojim slabim tačkama i definiše svoje okidače za pristrasnost. Nakon toga on je u mogućnosti da pravovremeno i na najbolji način osmisli strategije za njihovo prevazilaženje. Još jedna jako važna veština koju medijator mora konstantno da razvija je decentracija. Decentracija predstavlja sposobnost sagledavanja sebe iz spolja i predstavlja osnov za postizanje neutralnosti. Ovaj ,,izlazak“ medijatoru dozvoljava da preispita sopstvene normative, predrasude i stereotipe, ali i da se stavi u poziciju druge osobe i da je bolje razume.
Medijator vodi računa o tome da stranama obezbedi sigurne okolnosti komunikacije. U tom smislu, medijator razvijajući odnos poverenja između svih činilaca u konfliktnoj situaciji i na takvom odnosu gradeći integritet treće strane koja omogućava podjednako uvažavanje interesa svih ka svima, obezbeđuje da svaka strana pod jednakim uslovima ima slobodu da ono što misli kaže, da ono što kaže – napiše, da ono što napiše – potpiše, te do ono što potpiše i poštuje. Dakle, medijator transformiše spor u sporazum.
Politička filozofija prepoznaje sporazum kojim slobodni pojedinci napuštaju prirodno stanje i uspostavljaju građansko društvo, odnosno državu radi zaštite svojih prirodnih prava. Takav sporazum se naziva društveni sporazum. Prema teoriji društvenog sporazuma, ljudi mogu da odluče na koji način će urediti međusobne odnose i uopšte kako će živeti. Oni „zaključuju sporazum“ kojim uspostavljaju društvo koje im odgovara. Pojedinci i grupe u takvom procesu zastupaju svoje interese, koji su zasnovani na potrebama. Ako tražimo postupak koji sa terena prava i moći, pokušava da sporazum prebaci na teren interesa, onda je to, nesumnjivo medijacija. To bi, dakle, bio neformalni postupak u kome pojedinci ili grupe u jednom društvu, pokušavaju da dođu do sporazuma koji je u zajedničkom interesu svih, a uz pomoć treće strane, koja upravlja komunikacijom na bazi kulture dijaloga, konstruktivnosti, jednakosti strana, analize sukoba bez etiketiranja, vređanja ili osude zbog iznetog stava i opredeljenja.Umesto zaključka: Indikativno je da veštine medijatora mogu da se uče i usavršavaju, jer zapravo predstavljaju svojevrsnu humanizaciju načina rešavanja sukoba i sporova, te tako možemo reći da svaki čovek može biti (postati) medijator usvaršavajući i praktikujući medijatorske veštine, pa tako i političar; A ako bi se napravila analogija između rešenja postignutog u postupku medijacije i političkog fenomena društvenog sporazuma, da li to onda znači da je moguće rešenje našeg problema duboke društvene podeljenosti zapravo izbor najboljih medijatora među političarima?
*priredio: Milan Krilović, medijator