Govor je najznačajnija karakteristika ljudi koja ih razlikuje od ostalih vrsta na planeti Zemlji. Nijedna druga vrsta nije genetski opremljena jezičkom sposobnošću niti bilo čim sličnim. Bez želje da se nipodištava neverbalna komunikacaja, kao barem jednako važnu, ovde treba istaći verbalnu. Najpre, jer zapravo usmeni govor, čini razgovor. Dakle, kvalitet razgovora zavisi od komponenti i karakteristika našeg usmenog govora. Lični je utisak, ali u skaldu sa temom, osvrćući se na primećivanje i promišljanje mnogih koji se bave govorom i razgovorom, pa i dogovorom, navedenih je sve manje među ljudima. Da li je ovo evoluciona faza u razvoju ljudske vrste ili civilizacijski trenutak koji je tehnološka prekretnica koja nosi nove načine komunikacije kao primarne (i jedine)? Možda je u pitanju novi virus, koji su smislili „oni“ „da bi lakše vladali svetom“? A šta ako je posredi samo zanemarivanje veštine govora i kulture razgovora (u užem smislu kulture dijaloga), u potpunosti zanemarnih, zaboravljenih i sistemski obezvređenih od strane nas samih?
Sposobnost vođenja razgovora mogla bi biti najznačajnija veština kojom nismo uspeli da, kao ljudi, ovladamo i da je naučimo. Da li ljudi, svih generacija (naročito deca), danas imaju priliku da usavrše svoje interpersonalne komunikacijske veštine? Javni nastup? Retoriku? Ako uzmemo u obzir konzumerizam, koji, na prvom mestu, biva zloupotrebljen od strane medija, te u tom smislu konstantni medijski stres u kome se ljudi socijalizuju, obrazuju, odrastaju… optimističan odgovor je – teško. Može zvučati kao čudno ili smešno pitanje, ali moramo da se zapitamo, da li postoji bilo koja veština iz 21. veka, koja je važnija od održavanja povezanog, poverljivog, iskrenog razgovora.

„Svaki razgovor ima potencijal da se pretvori u svađu“
Nekada je važilo „pravilo“ da se za prijatan razgovor trebalo držati tema o vremenskoj prognozi i zdravlju, ali uz klimatske promene, zelene pokrete, pokret antivaksera, kovid zavere i slične, ni ove teme više nisu „sigurne“… Dakle, svet u kome živimo, je svet u kome apsolutno svaki razgovor ima potencijal da se pretvori u svađu, svet u kome političari ne mogu da pričaju međusobno… i gde čak i najbanalnija pitanja (način ishrane, sport, odeća, šminka…) imaju iza sebe nekog ko se ostrašćeno, „na život i smrt“ (uz ozbiljne pretnje i bes) bori za njih ili protiv njih. To, naprosto, nije normalno. Nedavna istraživanja pokazuju da je, recimo, naše društvo, Srbija, jedno od najpodeljenijih u Evropi… Više nego ikada u istoriji. Da ne bude zabune – u Americi, na primer, ista je situacija…
Dakle, nema kompromisa, ili su šanse za njega minimalne! Zašto? Vrlo jednostavno – ne razgovaramo. To znači da ne slušamo jedni druge, a donosimo odluke… O tome gde ćemo živeti, s kim ćemo u brak, s kim ćemo se družiti, a na osnovu čega?! Na osnovu postojećih uverenja, predrasuda, krutih obrazaca, stavova zauzetih bez kritičkog promišljanja, dijaloga…! To ponovo znači da ne slušamo (ili ne znamo da slušamo) jedni druge…
Jedan od najvećih izazova je selektivna percepcija koja je dodatno provocirana zloupotrebom medija i javnog govora. Ukratko, zloupotrebljavaju se i prenaglašavaju emocije, sećanja, kulturni obrasci, predrasude. Selektivna percepcija znači da opažamo samo neke pojave u okolini ili na samome sebi. Selektivna percepcija je inače normalna i opšta posledica onoga što nazivamo pažnja, međutim pod uticajem emocija, stavova, očekivanja i drugih faktora ona se povećava tako da dolazi do “perceptivnog slepila” za sve ostalo što tog trenutka za nas nije važno. U takvim okolnostima postajemo „slepi“ i „gluvi“ za sve što je drugačije, što predstavlja jezgro i okidač sukoba, svađe, nerazumevanja i glavnu prepreku razgovoru.
Tada je jedna od osnovnih intencija da promenimo tuđi stav, mišljenje, pa i ubeđenje. Ali, da li možemo da menjamo jedni druge? Bez filozofskih osvrta, pravi odgovor je: „ne možemo“. Šta možemo? Možemo da menjamo sami sebe, ali ne u fundamentalnom smislu, već u svrhu funkcionalnog, konstruktivnog postavljanja u odnosu ka drugima. Tome služi razgovor. Bez razgovora, nema zdravog odnosa među ljudima.
„Ja zaista puno razgovaram. Sa pravnicima, ekonomistima, knjigovođama, psiholozima, električarima, zanatlijama, političarima, aktivistima itd… i na neki način i živim od toga. Sa nekim od njih se lično duboko ne slažem, neki mi se sviđaju, neki mi se ne sviđaju… Ipak, i dalje imam sjajne razgovore sa svima njima!“
Razgovor, pravi razgovor, zahteva ravnotežu između pričanja i slušanja, a tu ravnotežu smo negde usput ispustili… Važne veštine za pravi razgovoru su, najpre, aktivno slušanje i decentracija. Aktivno slušanje predstavlja osnov кomunikacije. To je slušanje s interesovanjem i empatijom, a uključuje i neverbalni nivo. Aktivno slušanje pomaže da sagovornici shvate šta su želeli da kažu jedno drugom, kao i da stave do znanja da su se razumeli. Decentracija је sposobnost sagledavanja sebe iz spolja. Ovaj ,,izlazak“ nam dozvoljava da preispitamo sopstvene normative, predrasude i stereotipe, ali i da se stavimo u poziciju druge osobe („tuđe cipele“) i da je bolje razumemo. Ove i slične tehnike se stiču praksom i uz dobru nameru negovanja institucije razgovora. S druge strane, zapravo, ne postoji razlog da učite kako da pokažete da obraćate pažnju, ako zapravo ne obraćate pažnju… Mnogo je prednosti obraćanja pažnje. Obraćajući pažnju naučićete da vodite razgovore bez gubljenja vremena, bez dosade i, najvažnije, bez vređanja. Vođenjem pravih razgovora stiču se i unapređuju veštine kakve su govorništvo, javni nastup, retorika, ali i stiču i neguju poverenje, uvažavanje i poštovanje, kao uzvišene vrednosti i neophodni okviri za opstanak čovečnosti. Reči izvini, razumem, oprosti, poštujem, uvažavam, žao mi je, su u svima nama, ali je potrebno i da ih izgovaramo. Razgovori su fenomenalna prilika.
Svi smo mi vodili mnogo sjajnih razgovora, kreativnih, iskrenih, divnih. Svi smo ih imali. Svi mi znamo kako oni izgledaju. To su razgovori posle kojih se osećate uključeno, prihvaćeno i inspirativno ili kada osećate da ste se zaista povezali ili da se savršeno razumete. Ne postoji niti jedan razlog da velika većina razgovora ne bude takva. Uživajte u njima.
„Budite zainteresovani za druge ljude. Držite vaš um otvorenim što više možete. Radite to! Razgovarajte sa ljudima, slušajte ih, i najvažnije, budite spremni da budete zadivljeni.“
Poštujte instituciju razgovora i ne radite više stvari u isto vreme. Nije stvar samo u telefonima, tabletima, ključevima od automobila ili bilo čemu drugom u rukama. Budite prisutni. Budite u tom trenutku. Ne razmišljajte o večeri, razgovoru sa šefom, komšijom. Ako ne želite da razgovarate – nemojte, naprosto prekinite razgovor i objasnite zašto to radite. I sagovorniku, ali i uvaženoj instituciji. Ako želite da iznosite svoja mišljenja bez pružanja prilike za reakciju, raspravu, negativan odgovor ili razvoj – napišite blog. Nemojte vređati razgovor.
Prosečna osoba izgovara oko 225 reči u minuti, ali mi možemo da slušamo i do 500 reči u minuti. Zato naš um popunjava prazninu od ovih 275 reči. Upravo zbog toga su potrebni izuzetan trud i energija da stvarno obratite pažnju na nekoga, ali ako to ne možete – znajte da onda ne razgovarate i da to nije razgovor. Vi ste onda dvoje ljudi koji izgovaraju neke reči i rečenice u prostoru između vas… Većina nas ne sluša sa namerom da razume, već sa namerom da odgovori.
Započnite, pak, svaki razgovor sa pretpostavkom da ćete nešto naučiti. Svako zna nešto novo, a što vi ne znate. Dakle, svako je stručnjak u nečemu. Zato se radujte razgovorima. Ako nešto ne znate, recite da ne znate. Govor je magija! Čudo prirode! Ne bi trebao da bude jeftin. Oslanjajte se na proverene informacije, mišljenja stručnjaka, uporedne analize, iskustvo, praksu. Birajmo šta govorimo! Budimo odgovorni prema govoru i prema razgovoru.
Milan Krilović, osnivač i zakonski zastupnik Instituta za medijaciju, pregovaranje i javne politike